ponedjeljak, travanj 14, 2008
Eto, procvali su jorgovani, ocvale forzicije, tulipani su u punom jeku, voćke uglavnom već pri kraju, dakle proljeće je već je davno započelo a mene hvata neki nemir i poželjela sam ponovo napisati nekoliko riječi na ovom svom zanemarenom blogu koji mjesecima nisam otvarala.
Gdje sam bila? Uglavnom na forumu, malo i na svom starom blogu. Nedavno sam tražeći nešto na google-u naišla na prekrasnu sliku cvijeta ispod koje je pisalo da je to Ksenijin uradak. Nije to ovaj jorgovan gore nego ruža koju nisam sačuvala na kompu pa je sad ne mogu staviti. I tako me je počelo kopkati da malo pogledam i ovamo. Ipak je ovo moj drugi po redu blog i ostavila sam ga u trenutku kad uistinu nisam više mogla pisati. To tako čovjeku dođe. Kad je svega previše prekine - i gotovo. Dok se volja ne vrati, ako se vrati. Uskoro će se navršiti dvije godine otkako sam oprezno, vrlo stidljivo otvorila svoj prvi blog, tek napola shvaćajući kako to uopće funkcionira. Nisam znala ni to da moram kod drugih komentirati kako bih ostavila trag do svog bloga. No onda je krenulo i kad sam nakon godinu dana dobila ADSL vezu počela sam na netu provoditi puno previše vremena.
I sad sam ovdje. Daleko iskusnija, ali i pomalo umorna od svega toga. Nisam ovisnica jer mogu bez problema provesti i nekoliko tjedana bez interneta. No sve me to kretanje i raznovrsna komunikacija i dalje jako veseli. Zato sam napisala i ovaj post. Možda ga netko pročita, znatiželjna sam koliko ljudi slučajno nabasa na blog i kad ne ostavljamo komentare. Komentari će uslijediti za koji dan. Nadam se. Kad dođe vikend.
utorak, lipanj 12, 2007
Ovaj tekst sam već bila objavila na drugom mjestu, no čini mi se zanimljiv pa ću ga ponoviti u nedostatku vremena za nešto novo - već mi je stvarno neugodno zbog vas koji stalno navraćate i nailazite na one glicinije, a blog ne želim izbrisati. Eto, uz ispriku, nekoliko rečenica o fascinantnim letećim sisavcima.
Nekako mi mozak baš ne radi. Razmišljala sam o mnogim značajnim stvarima, privukle su me mnoge velike teme, no nijedna dovoljno da se uhvatim tipkovnice. Sve dok nije proletio pored našeg balkona dok sam sakupljala rublje osušeno poslijepodnevnim suncem.
Šišmiš! Nikad se nisam bojala tih životinjica koje poput neobično brzih ptica šaraju večernjim i noćnim nebom u potrazi za bubama. Mama mi je davno, u vrijeme kad je strah mogao biti začet, objasnila da se šišmiš nikako ne može zaletjeti u nekoga ili zaplesti u nečiju kosu, čega se mnoge djevojčice i poneka žena panično boje. Njihov radarski vid u stanju je raspoznati pojedine vlasi na našoj glavi i svaka slučajnost kod zdravog šišmiša potpuno je isključena. Prisjetila sam se te korisne informacije kad su nas u jednoj maloj i rijetko posjećenoj špilji blizu Tounja počeli salijetati šišmiši braneći svoj teritorij od nas napasnika. Bijesno su lepetali prema nama i u posljednji se tren okretali i letjeli natrag dublje u špilju. Umjesto straha uživala sam u njihovim vratolomijama jer sam ih prije samo nekoliko puta u životu vidjela kako nepomično vise sa stropa špilje s glavom nadolje.
Osim tog ranog shvaćanja šišmišjeg neobično oštrog vida posebne vrste, sjećam se i priče o jednom maminom doživljaju u djetinjstvu, jedino ne znam je li njezina priča prethodila ili došla nakon mog vlastitog doživljaja. Mama je naime i kasnije često pričala o malom šišmišu kojeg su dvojica dječaka donijeli u školu u kutiji od šibica. Mama ga je malo pogladila i zauvijek joj se usjekla u pamćenje mekoća i toplina krasnog svilenog krzna koje je dodirnula.
I ja sam svojim desnim kažiprstom dodirnula šišmiša sklupčanog na parketu u sjeni svog kreveta. Imala sam oko četiri godine i ušla sam u sobicu po nešto, a nije mi se dalo paliti svjetlo. Iznenada sam na parketu malo ispod kreveta ugledala nešto što mi je sličilo na neobično veliku hrpicu prašine kakva se ponekad nakuplja u kutovima io uz rubove soba. No bilo je preveliko. Znatiželjno sam se sagnula i dotaknula tu crnu grudicu. Bila je jako topla i ja sam iznenađeno odskočila i otrčala tati i mami u susjednu sobu. Tata je životinjicu uhvatio starom krpom, a ja još i danas žalim što nisam vidjela trenutak kad je mali šišmiš raširio krila i poletio.
Tako me danas jedan malo veći šišmiš živo podsjetio na taj davni doživljaj. I molim vas, ako se netko još uvijek boji šišmiša, neka pod hitno prestane. To su vrlo zanimljive i potpuno bezopasne životinjice. No nije ih dobro dirati jer mogu na čovjeka prenijeti neke infekcije, u nekoliko slučajeva dokazano je da su prenositelji bjesnoće koja je vrlo opasna i smrtonosna bolest. Ne treba zaboraviti da su oni sisavci a ne ptice, iako lete. Na to me podsjetila i fotografija šišmiša koji visi sa stropa špilje i ima neobično veliko spolovilo. Ne želim je ovamo staviti jer se bojim da bi mi je Photobucket mogao cenzurirati. Na moje veliko čuđenje maknuli su mi uz opomenu dvije slike na kojima nije bilo ničeg prostačkog ni opscenog, u oba slučaja se radilo o djelomično obnaženim ljudskim tijelima kojima se spolovilo nije vidjelo a bila su vrlo lijepa, stavila sam ih onamo upravo iz estetskih razloga, a fotografije su bile na određeni način i obrađene i nisu prikazivale neku određenu osobu u izazovnom položaju nego više nekakve polu-aktove. E sad, stvarno ne znam što bi njihovi cenzori učinili da naiđu na mog šišmiša s velikim pimpekom.Možda bi me banirali zbog trećeg prekršaja. Zato ga radije pogledajte na linku:
Hm, link ne radi pa ću ipak riskirati. Neće valjda, ako me izbace odoh ja u konkurentsku tvrtku...
nedjelja, svibanj 13, 2007
Glicinije su nekad cvale u svibnju. Najljepše su bile upravo u ovo doba sredinom petog mjeseca. Ove godine su vjerojatno procvale ranije i ne vise više u bogatim ljubičastim ili bijelim grozdovima s krovova, ograda ili posebno za njih napravljenih brajdi i sličnih konstrukcija.
Jedno staro stablo ljubičaste glicinije penje se na visoku betonsko željeznu ogradu blizu kuće mojih roditelja. Uvijek sam zadivljeno gledala nježne cvjetove meni drage boje kako ukrašavaju taj inače sumoran dio ulice. No ostale su mi u sjećanju po jednom doživljaju, jednom trenutku prije više od dvadeset godina. Prolazili smo onuda moj djed i ja. Bio je kod nas, a ja sam ga pratila na autobusnu stanicu. Kad smo prolazili pored ograde, spontano je ubrao jedan cvijet i pružio mi ga. Taj mi se trenutak nezaboravno usjekao u pamćenje kao i mnogi drugi koje sam doživjela s djedom kojeg sam neizmjerno voljela. Bio je šutljiv čovjek i u vrijeme o kojem pišem već mi je davno prestao pričati priče u kojima sam uživala kao mala djevojčica. Bila sam već studentica i nismo više toliko razgovarali. No voljeli smo se i dalje, sve dok nekoliko godina nakon tog prekrasnog svibanjskog dana izmoren bolešću nije otišao u vječnost. A volimo se i sada, jer upravo sam uz njega koji je prvi od meni dragih ljudi otišao na put bez povratka postepeno naučila i prihvatila istinu da smrt nije vječni rastanak, nego samo promjena bivanja.
U četvrtak sam žureći prošla uz ogradu na kojoj raste glicinija, ali je nisam vidjela. Jesam li bila izgubljena u mislima, ili je već ocvala. A možda su je posjekli oni koji se brinu za zelenilo oko velike stare zgrade kojoj ograda pripada. Ne znam, promaklo mi je. No zato je evo ovdje, živi u meni i ništa ne može uništiti dodir nježnih latica na mojim dlanovima.
utorak, svibanj 1, 2007
Ratove Zvijezda pratim od samih početaka i ne mogu vjerovati da je prošlo već trideset godina otkako su junaci tog serijala ušli u moj život. Oprostila sam im neuvjerljivost na nekim važnim mjestima jer su bili uvjerljivi na onim bitnim. Više volim prva tri snimljena nastavka kojima serijal završava, nego ove nove nastavke kojima se retrogradno tumači radnja prvih. Osobito mi se zamjerio treći nastavak koji je posljednji snimljen i u kojem se savršeno neuvjerljivo tumači prijelaz Anakina Skywalkera na mračnu stranu, nakon što je u tzv. prvom nastavku bio prikazan kao prekrasno dijete puno samopouzdanja. Mislim da su loše odabrali glumca - zgodan, ali zanimljiv kao kiseli krastavac (meni, naravno) Najdraži lik mi je oduvijek stari Obi Wan Kenobi.
Bez obzira na upitne umjetničke domete taj u biti dječji SF koji prikazuje borbu dobra i zla u nekoj udaljenoj galaksiji obilježio je jedno razdoblje.
nedjelja, travanj 29, 2007
Depilacija ovakva ili onakva, to bi bila tema za mlađe generacije. U vrijeme dok sam išla na faks nije bilo sramotno prošetati u suknji i čarapama kroz koje su se nazirale manje ili više bujne dlake. Imperativ razdlačivanja svih mogućih i nemogućih dijelova (uglavnom) ženskog tijela tek je počeo prodirati sa zapada. Naravno, glatko i meko uistinu je estetski ljepše, no čupavo nije bilo zabranjeno, mnogima je to djelovalo i sexy. Vjerojatno je i danas donekle tako, no nitko to ne smije priznati. Jer modna industrija terorizira sve živo tvrdeći kako nije riječ o estetici, nego o higijenskim pitanjima. Kao, na dlakama se skupljaju bakterije. Naravno, čupava pazuha treba češće prati i uz uporabu dezodoransa. To u još većoj mjeri vrijedi za područje među nogama.
Moram reći, prije nego što svi navale na mene, da provodim depilaciju iako je mrzim. Ne šokiram ljude, osobito ljeti, crnim dlačurdama na nogama, uredno izbrijem ili depiliram kremom pazuha, već zbog mirisa koji se tako lakše suzbijaju, tzv. bikini zonu pažljivo oblikujem prije sezone badića da se nigdje ništa ne može uočiti, a o dlačicama iznad gornje usne mogla bih napisati disertaciju. S njima sam jedino na ratnoj nozi još od puberteta jer su mi izazivale komplekse u toj osjetljivoj dobi.
Dakle, što se mene tiče, budući da sam najobičnija estetski nezanimljiva žena, uzgajala bih dlačice na raznim dijelovima tijela (osim lica, naravno) kad ne bi bilo socijalnog pritiska da se to ne smije. Na štetu multinacionalnih kompanija koje proizvode alat i kemijska sredstva za eksterminaciju dlaka.
Dobro, ne morate me baš doslovno shvatiti, znam ja da su još stari Egipćani marljivo tamanili dlake sa svoga tijela - navodno ih pojedinačno čupajući. A to je već mazohizam. Ili sadizam, ovisno o situaciji.
srijeda, travanj 25, 2007
Imala sam psa jazavčara. Prije dvije godine otišao je u vječna lovišta star sedamnaest godina. Kao pravi živahni lovački pas živio je za šetnje i kopanje rupa na obližnjem travnjaku dok su mu leđa bila zdrava. Kasnije nije više kopao, ali šetnja - dovoljno je bilo da ga netko pogleda i trčao je do lajne. A ako je netko pogledao lajnu i pomislio kako je njemu vrijeme za pa-pa, počeo se vrtjeti oko svoje osi i skakati prije nego što je taj netko svoje misli potvrdio riječima. Psi su i inače dobri telepati, kao i mala djeca.
A sad ova zvjerka na slici gore. Otkad je kod nas, a to je već gotovo dvije godine, kad joj se kaže da ide u šetnju, najprije juri do svoje košarice ili jastučića pored radijatora u kuhinji i ovako se udobno izvali. I nema šanse da se pusti staviti u ormicu dok je se propisno ne pomazi i počeška. Mali je jednom promatrao postupak i izjavio da je tata pola sata mazio Neru prije nego što ju je izveo van. Našto je tata odgovorio da mu je dobro došlo da u miru pogleda vijesti.
Pitate što će se dogoditi ako je ne pomazite? Režat će kao vještica. Ona je pas koji reži, ali ne grize. Zato ćete na kraju ipak dobiti rukoljub. A ako je počnete vezati prije nego što se ona bar donekle zasiti maženja, pružit će sve vrste pasivnog otpora - neće se dati preokrenuti na noge, dizat će šape kad je pokušate opasati ormicom i pritom vas nevino gledati bademastim očima. I možda još malo zarežati, no to je više kao pjesma. A ako slučajno skrati cijeli taj postupak, znači da joj je stvarno jako hitno. No obred maženja se ni tada ne propušta.
Da mi je netko rekao da postoji pas koji se više voli maziti nego ići u šetnju...
ponedjeljak, travanj 23, 2007
23. travnja obilježava se Svjetski dan knjige i autorskih prava, koji ujedno označava obljetnicu smrti Shakespearea, Cervantesa, Inca Garcilaso de la Vege i rođenja M. Durona i V. Nabokova.
Svjetski dan knjige i autorskih prava proglasio je UNESCO 15.studenog 1995, a obilježava se u više od stotinu zemalja. Na taj se dan nastoji uključiti autore, izdavače, nastavnike, knjižničare, javne i privatne institucije, neprofitni sektor i medije u osvještavanje važnosti knjiga i čitanja.
Knjige su dio moje svakodnevice, nije mi potreban poseban dan da me podsjeti na njih. Kao ni Valentinovo da me podsjeti na ljubav, ili dan žena... No dobro je prisjetiti se i tih šutljivih prijateljica koje nas prate kroz život i tako nam često uljepšavaju dane. 
nedjelja, travanj 15, 2007
Dragi prijatelji, upala sam u neku fazu kreativnog mrtvila, ili to bar tako izgleda na ovom blogu. Bila sam aktivna na forumu gore lijevo, a sad sam pregledala članke na blogu i zaključila da ne pišem ništa ili gotovo ništa što ne bih napisala i na svom prvom blogu. Zato vam ostavljam adresu, ako me ovdje dulje nema, zavirite onamo, mala je vjerojatnost da me tamo nećete naći. Stavit ću link i u boks.
LINK: http://lanxsatura.blog.hr
Nikako ne namjeravam ugasiti ovaj blog, dragi ste mi svi koje sam ovdje bolje upoznala, samo ne stižem stalno sve obilaziti, pa molim za razumijevanje ako me ponekad dulje nema.
ponedjeljak, travanj 9, 2007
Vjerujem da svi znate kako izgleda žohar. Ona ružna velika buba, najčešće crna ili smećkasta (u tom slučaju je manji), s dlakavim nogama. Brrr, teško ih i gledam. No i oni su živa bića s pravom na opstanak. Na žalost, prilagodili su se suživotu s nama ljudima. Kreću se kroz odvode i slične opskurne prolaze u zgradama i kućama. Vole boraviti u vlazi, a najsretniji su kad uz to naiđu na obilje raznih jestivih ostataka. Zapravo nisu opasni. Ali su uistinu grozni. I nastoje živjeti s nama, ili barem uz nas. Mi smo razvili razne metode tjeranja i trovanja kako bismo im uskratili gostoprimstvo. Naravno, uglavnom uzalud. Prije ili kasnije se vraćaju. No danas nisam željela pisati o žoharima općenito. Nego o jednom žoharu na neuobičajenom mjestu.
Nisam ih vidjela više od godinu dana. Kad se razmnože, dođu oni stričeki s maskama iz DDD-a i dezinsekciraju nam podrum. To uglavnom riješi i probleme u stanovima. Nema prigušenih vriskova kad rano ujutro krenete skuhati kavicu, a u sudoperu vas iznenadi pojava velikog oklopljenog kukca koji očajnički stružući crnim nožicama juri u krug tražeći izlaz. Joooooj, to je jedini slučaj kad stvarno zovem muža u pomoć. Ne mogu ja to ubiti, nezamislivo mi je ono krckanje oklopa i otpadanje nogu bljjjjak!
Opet sam zastranila. Dakle, dugo ih nije bilo, a rijetko se i pojavljuju osim u kuhinji, kamo valjda dođu kroz odvode. No u četvrtak me od jutra progonio nekakav žoharski osjećaj. Oprezno sam vadila čistila iz ormarića u kuhinji, obraćala pažnju na pokrete na rubu vidnog polja, sve kako bih smanjila šok uslijed iznenadnog pojavljivanja velikog crnog šesteronošca. No od žohara ni ž. A ne bi bilo prvi put da naslutim njihovo pojavljivanje.
Na kraju dana zaboravila sam na sve to i dovršavala svoje internetske razgovore u sobici koja je najudaljenija od kuhinje. U trenutku kad sam oko ponoći gasila komp, pogled mi padne na pod pored mojih nogu. Ni pedalj od bosog desnog stopala u natikači nalazio se oveliki primjerak bube švabe crnog kao noć. Da muž nije već spavao u susjednjoj sobi, bila bih vrisnula. Ovako sam samo brzo odmaknula nogu, a živina se zatrčala i nestala u pukotini između namještaja.
Sutradan ga nigdje nismo mogli naći, a muž se smijao kako sam opet prizvala žohara, i to u radnu sobu, što mi dosad još nije uspjelo. Sjetila sam se da susjedi dolje ispod te moje sobice imaju kuhinju i nadam se da im se zvjerčica vratila nekim svojim putem, možda nekim od onih kojima mirisi (ne baš uvijek mirisni) iz njihove kuhinje dopiru u taj naš sobičak i kroz zatvorene prozore...
subota, travanj 7, 2007
Svim dragim prijateljima blogerima i posjetiteljima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs!